Dragi prijatelji,

posljednji vam se put javljam iz Chengdua. Sutra, naime, autobusom odlazimo u Kangding (tib.: Dartsedo) a potom u Ganzi (tib.: Karze). Za dva cemo dana biti na nasem odredistu, selu Shechen.

Prije par dana je iz Tibeta u Chengdu stigao ustanovitelj skole za sirocad- Gangshar Rinpoche. Moram priznati da sam bila malo nervozna prije naseg susreta. On je, naime, prvi budisticki ucitelj i monah s kojim sam osobno imala kontakt. Chengdu je, inace, prepun tibetanskih monaha, tako da me Rinpocheva dugacka crveno-narancasta halja nije iznenadila. Ono sto mi je bilo neobicno jest to sto sam ovih dana imala ulogu promatraca i nijemog sudionika… Dok su Rinpoche i Matjaz na tibetanskom jeziku pricali sto na sat, ja sam brojala muhe :-/ Mnogo je tema o kojima su morali razgovarati i ja sam o njima cula tek kasnije, nakon sto mi je Matjaz citav razgovor preveo po sjecanju.

S onim novcem kojeg smo zadnjih mjeseci skupili u Sloveniji htjeli smo, kao prvo, kupiti krevete i toplu odjecu za nase sirote. No, vec nas je netko preduhitrio tako da cemo onda platiti ucitelje, kupiti hranu i poplatiti bar neke od brojnih troskova. Troskova je, inace, svaki mjesec ogromno i nevjerojatan je Rinpocheov trud i predanost ovom projektu koji se svaki mjesec bori za opstanak. Uz pomoc ljudi u Kini i vas u Sloveniji, ta skola za sirocad danas stoji i zivi. Za to vam HVALA!!!

Matjaz i Rinpoche rade plan sto sve treba na dalje ciniti. Popis je dugacak, no za sada je najbitnije da se svaki mjesec nadu sredstva za placanje svih troskova.

Jucer smo se sastali sa novinarima iz Chengdua koji medijski pomazu nasem projektu. Oni si osobno bili na otvorenju skole, napisali clanak za razlicite novine te napravili divan slide-show u vezi skole i djece. Bili su vrlo ljubazni, skuhali nam veceru te pokazali kako je kineska hrana u stvari vrlo ukusna. Jede se puno raznovrsnog povrca, rize te pije topla voda. Gdje god dodes, prvo sto ovdje ljudi ucine jest da te posluze toplom ili vrucom vodom koja je vrlo zdrava za organizam. Hrana im je zdrava, jednostavna i ono najbitnije, mljac!

Moj dojam koji se stvorio o Kinezima u ovom kratkom bivanju u Chengduu je: vrlo ljubazni, dragi i prijateljski raspolozeni. No, prema pravilima naseg bontona, vrlo nepristojni- kad jedu srcu i mljackaju otovrenih usta, podriguju i pljuju. Zene pak su nevjerojatno brbljave i glasne tako da je 10 minuta dovoljno da te usni bubnjic pocinje boljeti od njihove piskutave i jake intonacije glasa :-) Cini mi se kao da ovdje muski rod stoji tek u pozadini-tihi, mali, neprimjetni.

Tesko je sto gotovo nitko ne zna engleski. Dan proveden s onim novinarima npr. izgledao je ovako: svi razgovaraju na kineskom, Matjaz i Rinpoche uz to razgovaraju jos i na tibetanskom dok ja nemam pojma o cemu bilo tko govori… Moju dosadu prekinula je vecera kada smo svi, vec potpuno gladni, uzivali u odlicnoj hrani, smijuci se mom znanju, tj.neznanju koristenja kineskih stapica :-) Rekli su da oni imaju isti problem kada su u prilici da koriste noz i vilicu!

Ukratko, iako se njihova i nasa kultura podosta razlikuju, ne znaci da je nasa bolja ili obrnuto- jedostavno je drugacija. I upravo ta razlicitost kultura nas put cini ovako zanimljiv i uzbudljiv…

Inace, puno vremena provodimo u potrazi za toplom odjecom. Meni smo kupili planinarske cipele, prsluk i smijesnu pidzamu koju cu na Tibetu nositi ispod odjece. Matjaz pak nema srece jer je tesko naci njegovu velicinu. Da vam docaram situaciju ovdje- ono sto je za kineze XXL, za nas je L. Cipele njegovog broja 45 ne mozemo nigdje naci!

Danas nas jos puno toga ceka i ne znam dal cemo uspjeti sve obaviti. Imamo i jos jedan sastanak s Rinpocheom a potom on odlazi u Peking a mi prema Tibetu.

Sto se hrane tice, puno nam je bolje nego u Hong Kongu. Nasli smo par dobrih restorana u kojima je na jelovniku kako kineska tako i zapadnjacka hrana. Jedan smo se dan uputili u tzv. Hot Pot- radi se o hrani koja je specificna za Sichuan provinciju. Prije nego smo tako poceli jesti taj specijalitet, u juhi smo ugledali hrusta, sto je naravno prouzrocilo nas odlazak iz tog restorana. Matjaz je, inace, u Sloveniji, nesto prije naseg odlaska u novokupljenoj vreci sa cornflakesima nasao hrpu hrusta. Uglavnom, dosta je s eksperimentiranjem oko hrane, rekli smo te otisli u jedan od standardnih restorana. Cijeli taj dogadaj trebao bi vam ispricati Matjaz jer je bio vrlo smijesan :-)

A ono najbitnije, doveo nas je do toga da smo odlaskom u drugi restorancic naisli na zanimljivu vlasnicu tog restorana, koja nam je dala potrebite informacije o zeni koju bi htjeli kontaktirati u vezi pomaganja skoli. Jos jednom smo se tako uvjerili da things happen for a reason… Zato, hvala hrustu sto se pojavio u nasoj juhi i prouzrocio navedeni slijed dogadjaja :-)

Eto, to je to. Sljedeci put javit cemo vam se iz Tibeta…
Volim vas,
I.