Dragi prijatelji

Moj prvotni sok je nakon vecere u Dartsedu polako nestajao, no tusiranje u prehladnoj kupaonici iznad “cucavac” wca, nije pridonijelo nestanku mog straha. Sljedece smo se jutro probudili u 5 te u 6 sati sa autobusnog kolodvora krenuli dalje…

U busu nas je bilo 4, no ne zadugo. Cim smo izasli s aut. kolodvora, bus je stao kako bi nam se pridruzila hrpa ljudi bez aut. karata. Obicni ljudi ovdje imaju oko 100 eura placu, tako da je cijena jednosmjerne aut.karte od 11 eura jednostavno prevelika za seljake koji jedva prezivljavaju. Vozacu za prijevoz na taj nacin placaju manje. Vecina putnika sastojala se od Kineza. Simpaticnih Tibetanaca bilo je 4. Autobus je bio u toliko losem i raspadajucem stanju da smo cak morali stati u nekoj auto-radionici kako bi nam zavarili potrebite dijelove!

U tih 12 i pol sati voznje udahnula sam nikotina i prasine vise nego u cijelom zivotu. Kinezi i Tibetanci strahovito puno puse tako da se cak niti u busu nisu mogli odreci te strasti. Ceste su prasnjave i neasfaltirane a udisanju te prasine pripomogao je nas vozac koji je cesto imao otvoren prozor. Grijanja nije bilo. Ljudi su pljuvali kako na pod u samom busu, tako i kroz prozor. Smece se bacalo na pod. Svako malo netko od putnika bi zapjevao.

Prolazili smo kroz mnogobrojna sela, neka siromasnije, neka bogatija. Vrijeme je bilo suncano. Nikad nisam vidjela ljepse nebo nego ovdje na Tibetu. Blago plave boje, s cisto bijelim predivnim oblacima koji su oblikovali sjene na velicanstvenim brdima Tibeta.

Svakih par sati stali bi u nekom selu. Zivotni uvjeti u svakom od njih bili su, po nasim standardima, losi ali vise mi to nije bilo nesto tako strasno kao onda u Dartsedu. Nevjerojatna srdacnost i toplina tih siromasnih Tibetanaca uljepsala je nas put i pobijedila moju pocetnu uzasnutost.

Uz prasnjavu cestu i lijepe tibetanske crveno-zute kuce, vijorile su sarene molitvene zastavice. Na odredjenim brdima stotine tih zastavica ukazuje na svetost tog mjesta. Na cesti pak tibetanski budisti u lezecem polozaju rade molitvene prostracije koje traju i po nekoliko godina. Krecu od svoje kuce i zavrsavaju u Lhasi. Nazvala bih to hodocasce koje, inace, ima 2 cilja:
1. Hodocasnici na taj nacin, uz molitvu i prostracije, ciste svoju slabu karmu
2. Skupljaju pozitivne zasluge te ostvaruju nove dobre unutarnje kvalitete.
Vidjeti nesto tako divno i cisto, nevjerojatan je prizor…

Dolaskom u mjesto Karze konacno smo se priblizili nasem cilju, selu Sechen. Mjesto me ovog puta nije iznenadilo, sok sam prebrodila i sada se nalazim u stanju mira. Sto bude bude, na daljnji nastavak dogadjaja gotovo da ne mogu puno utjecati. Znala sam da ovo nece biti izlet na Havaje :-) (u kojima bih vjerojatno ionako umrla od dosade!)

Vrlo je hladno i pri pisanju ovog emaila svako malo moram ugrijati ruke. Ne znam kako nasa sirocad u Sechenu, gdje je jos hladnije, cijeli dan sjede u hladnoj skoli i pisu! Kroz dan, kad sije sunce vrlo je lijepo i nije tako hladno.

U Karze smo, inace, stigli prekjucer navecer i prvo sto smo htjeli uciniti jest rijesiti se ruksaka i okupati. Cjenkajuci se, za 12 eura dobili smo smjestaj u, naizgled, vrhunskom hotelu za koji nisam mogla vjerovati da ovdje postoji! Soba izgleda kao u Hiltonu- ima apsolutno sve, od kupaonice sa zapadnjackim wcom, tus kabinu sa masaznim aparatima, telefon, tv itd. Jedino sto nam je nedostajalo je grijanje, no barem smo imali elektricne deke. Ocarani sobom, ostavili smo ruksake i iako cijeli dan nismo nista jeli, prioritet nam je u tom trenu bilo kupanje. Pjeske smo se uputili prema toplicama, no ubrzo smo shvatili da pjesacenje u stanju iscrpljenosti i gladi te na 3200 m nadmorske visine, nije bas dobra ideja. Zato smo putem s uzitkom sanjarili o toploj kupki i cistoj odjeci i s jos vecim uzitkom uronili u vrucu vodu. Radi se, naime, o toplicama s podzemnom vrucom vodom koja je hitro ozivila nasa izmucena tijela i um.

Vlasnik toplica, topao Tibetanac s kojim se Matjaz od prije poznaje, pozvao nas je u svoj skroman dom gdje smo zajedno s njegovom zenom popili caj. Kupanje smo pak platili 0.5 eura. Vlasnik nas je potom odvezao autom do centra, gdje smo ostali na veceri.

Vrativsi se u nas fancy hotel ubzo smo shvatili kako je nas hotel poput lose kopije, naizgled vrhunske, majice neke kvalitetne modne marke, koja se nakon pranja skvrci i pusti boju. Nismo imali niti struje, niti vode a time znaci nije radila niti nasa fancy masazna tus kabina, niti tv ni nista drugo. I kad je struja natrag dosla, niti jedan od svih tih silnih uredjaja i dalje nije radio… Sljedeci dan smo se zbog nedostatka novaca preselili u neki ocajan ali jeftini hotel u kojem nema grijanja, voda je ledena a wci su, uh, da ti se zeludac preokrene… Srecom, sutra odlazimo.

Oba tibetanska grada zaista su u strasnom stanju. Vrlo je prasno i prljavo. Polovica stanovnika su Kinezi. Dok je Matjaz vrlo prilagodljiv, meni je jos uvijek tesko kad idemo nekud jesti. Svjesna da nisam kod kuce ili na nekom putovanju po modernim europskim metropoloma, moji se kriteriji oko higijene polako gube. Na svakom koraku nailazimo na divne, skromne i ljubazne Tibetance koji mi iznudjuju smjesak na lice i cine ovaj put laksim. Dvije nasmijane Tibetanke su nam jucer prisle i rekle da bi htjele biti moje prijateljice. Polovicu dana pomagale su nam oko poslova koje smo morali obaviti. Pozvale su nas u svoj dom na hranu i caj te danas s njima idemo u Karze samostan.

Jucer smo takodjer otisli kod tibetanskog doktora. Njihova tradicinalna medicina je potpuno drugacija od nase. Mjerenjem pulsa na ruci, tibetanski doktor na taj nacin osjeti stanje svakog organa i opcenito stanje cijelog tijela. Rekao mi je da je apsolutno sve u redu samnom ali zbog stresa i promjene klime, mjesta itd. moja psiha reagira na tijelo i uzrokuje sve te probleme. Dao mi je neke tabletice iz minerala i bilja i vec je ujutro moj probavni problem bio rijesen :-)

Svaki izlazak iz toplog kreveta hladi do kosti. Topla hrana, ulicna vatra te susreti s dragim Tibetancima, pak, ponovno otopljuju nasa tijela i jos vise, nasa srca.
Veselim se odlasku u nase selo. Sutra cemo vec stici u Sechen skolu. Javit cemo vam se tek za 7-10 dana. Poslat cemo fotke.

Pozdrav s Tibeta.
MIR,
Ivona