U 3 smo se sata probudili ali iz mjesta Karze krenuli smo tek oko 4.20. Trebalo nam je, naime, vise od pola sata da se svatko sa svojim stvarima smjesti u bus. Za sve nije bilo dovoljno mjesta, tako da su neki od Tibetanaca sjedili na vrecama. Voznja je trajala 4 sata i svrstavam ju medu najdraze dogodovstine na cijelom nasem putu.

Svi putnici, osim naravno nas dvoje, bili su Tibetanci. Posto je Matjaz u ovom dijelu Tibeta vrlo popularan, Tibetanci su uzbudjeno htjeli s njim razgovarati. Stalno bi se zezali i smijali, slusali tibetansku glazbu i usput pjevali. Uprljanih lica i ruku izgledali su kao mala, vesela, uigrana djeca. Vrlo simpatican prizor.

U busu je bilo nevjerojatno hladno, hladno do boli. Put su nam osvjetljavali mjesec i tisuce zvijezda koje se ovdje tako jasno vide da imas osjecaj kao da ih mozes dotaknuti. Cesta je, kao i obicno, bila stravicna i bez zastitnih ograda. Godine 2004 kamion sa 50 ljudi pao je niz liticu, tako da je vlada poostrila pravila i prijevozna sredstva od tada ne mogu biti toliko krcata ljudima. Zato je nas prepun bus krenuo tako rano na put- nocu nema kontrole i policije jer tada, naime, spavaju…

Jakovo meso-jakova noga, padalo bi nam na glavu a par simpa monaha zabrinuto bi komentirali kako ljudi ne bi smjeli sjediti na njihovim vrecama sa svetim spisima. Seljaci su pjevali a monasi, koji su sjedili iza Matjaza i mene, marljivo bi molili i mantrali. U cijelom tom kaosu vladala je savrsena skladnost.

Pozdravili smo se s nasim dragim suputnicima, poslikali i istupili iz busa. Od silne hladnoce nisam osjecala nozne prste. Oko nas nista osim planina i, naravno, nase skole…