U skoli, izmedju ostalog, nemamo tekuce vode. Stoga, jednom tjedno, ako nije prehladno ucitelji vode djecu u “toplice”. Radi se o 45 min hodu do mjesta s termalnom vodom. Na taj sam im se put i ja pridruzila.

Nakon samo 15 minuta hoda bilo mi je jasno da cu na nase odrediste stici sa zadnjim atomom snage. Naime, zrak je ovdje puno rjeđi s obzirom da se nalazimo na 4000 m nadmorske visine. Sunce pak zimi na trenutke zna biti jace od naseg ljeti. Navedni faktori i moje slabasno fizicko stanje pridonijeli su konacnoj iscrpljenosti. Djeca su me cijelim putem drzala za ruke imajuci vise snage od mene!

Napokon smo stigli do tzv. toplica. Voda u bazencicima potpuno je prljava, stoji tik uz cestu te svima stoji na uporabu. Na dostup je također tekuca topla voda kojom su nasa djeca punila lavore i prala kosu, lice i ruke. Citavo su vrijeme pri pranju pomagali jedni drugima.

Ova su djeca naprosto vrijedna divljenju. Nesebicni i marljivi, u takvoj strasnoj hladnoci, teskim zivotnim uvjetima i s tjelesnim manama neprestano pomazu jedni drugima. Razmazenost je pojam koji ovdje ne postoji.

Igraju se kamenjem, trce, skacu-i to je dovoljno za njihov osmjeh na licu…