S dva kamiona napunjena hranom, odjecom, rastavljenim krevetima i peci za grijanje djecjih soba uputili smo se iz Karze prema Dzoghenu. Put je trajao duze nego obicno zbog snijega i zastoja na cesti. Nesrece, naime, ovdje nisu rijetka pojava.

Dok je Matjaz za vrijeme zastoja na strmom prijelazu uzbudjeno trckarao po snijegu i fotografirao prirodu, Tibetanci i ja smrznuto smo cekali nastavak voznje ili bar bilo kakav pomak.

Pao je mrak u vrijeme naseg dolaska u Dzogchen. Kad su djeca vidjela sto smo im kupili, energicno su nam pocela pomagati pri istovaru stvari iz kamiona. Novaca smo imali samo za najosnovnije stvari u koje smo ovog puta ukljucili i par vreca jabuka. Svako dijete je nakon vecere dobilo jednu jabuku sto je pobudilo jos vise veselja. Neka su ju djeca pojela istog trena a neka su ju sacuvala za kasnije. Srcedrapajuci prizor. Ne znam kad sam zadnji put vidjela nekog tko je tako slastno uzivao u jednom komadu voca.

Navecer sam bila vec toliko zivcana na tu groznu hladnocu i nedostatak mjesta na kojem bih se mogla ugrijati, da sam bila sposobna samo za samosazaljevanje. Svojim nevjerojatnim kulinarskim sposobnostima i cudesnom moci da iz nicega stvori nesto, Matjaz mi je dignuo raspolozenje i skuhao odlicnu veceru. Jela sam munjevitom brzinom uzivajuci u bas svakom zalogaju finog kuhanog jela.

Sita i u toplom krevetu natrpanom dekama ledeni Dzogchen izgledao mi je ljepse…

Pozdrav,
I.