Vrijeme provedeno s ovim ljudima i na ovom mjestu toliko mi je dragocijeno mozda najvise zato jer mi je produbilo svjesnost o svim posjedujucim dobrotama i blagoslovima koje sam do sada uzimala zdravo za gotovo. Rijeci toplina, sitost i udobnost tek ovdje dobivaju svoje pravo znacenje.

Matjazovo i moje dozivljavanje ovog putovanja podosta se razlikuje. Dok Matjaz u svemu nalazi ljepotu i s mirom prihvaca i rjesava svaki neocekivani problem, ja se pak dosta puta zalim i jadam sanjareci o toplom prostoru i dobroj hrani. Sto bih dala za svjezi croassant i kakao…mmmmmmmmmm.

Matjazu kao budistu i meni kao krscanki, vjera je neizostavan dio zivota. I u jednoj i u drugoj vjeri postoji vjerovanje da je bolje od dva moguca puta izabrati onaj tezi. Voljela bih se ponasati u skladu s tom mudrosti ali cesto bih se najra đe teleportirala bilo kamo gdje je neproblematicno i lako…

Skola u koju smo mnogi u Sloveniji i Kini ulagali svoje vrijeme i novac stoji ovdje pred nama. Grozna je bila moja prvotna reakcija kad sam stupila na tlo skole. U prvih pola sata nasla sam hrpu losih stvari, stvari koje se trebaju izboljsati i koje ne funkcioniraju. Nasla sam se u ulozi kriticara. Nakon sto sam pazljivije promotrila situaciju i provela vrijeme razgovarajuci s ljudima koji ovdje rade, bilo me naprosto sram mojih kriticarskih komentara. Srecom, moje kritike cule su samo Matjazove usi…

Najlakse je kritizirati. Najlakse je biti pametan i dijeliti savjete sto uciniti i kako izboljsati postojecu situaciju. No, napraviti nesto konkretno, promijeniti ono sto ne valja i misli pretvoriti u stvarnost…to je teze. U nedogled bih mogla nastaviti s nabrajanjem stvari koje manjkaju. No, s druge strane, ova djeca zive mnogo bolje nego prije…

Svi me ispituju koliko dugo cu ovdje ostati. Ono sto smo ovdje mogli uciniti, ucinili smo no ostale hitne stvari nemoguce je obaviti iz same skole. Pribavili smo krevete, pec, hranu, poboljsali smo ekoloske uvjete, k amerom posnimali svakodnevnicu i okolicu skole, fotografirali smo djecu i sve ostale volontere, obavili intervjue, prikupili potrebite informacije i dobili uvid u sve ono sto ovoj skoli na dalje moramo priskrbiti. Brisati djeci nos ili im predavati engleski nema smisla kad im jos uvijek nismo osigurali tople prostorije, tekucu vodu, lijecnika itd. Nasa se misija stoga mora nastaviti u smjeru prikupljanja financijskih sredstava i volontera.

Odlazimo u Peking gdje se sastajemo sa Gangshar Rinpochejom i par volontera kako bi napravili film o skoli, osuvremenili englesku internet stranicu i promidzbeni materijal kojim bi privukli sponzore za skolu te volontere, posebice na podrucju zdravstva. Zivjet cemo kod nekog od prijatelja skole tako da necemo trebati placati smjestaj. Novaca imamo za par tjedana. Kad nam to ponestane, vidjet cemo sto ce biti dalje. U ovom vam trenutku, dakle, ne mogu reci koliko cemo dugo jos ovdje ostati. Prioritet nam je da ova skola ne samo zivotari iz mjeseca u mjesec vec da se izboljsa kvaliteta zivljenja i naobrazba.

Ovdje nam se sve smrzlo- od vode i paste za zube do naseg malog laptopa te nas samih. Nakon sto smo bili u shoppingu i uz pomoc djece nabavljene stvari iskrcali iz kamiona, skola je imala praznik- svi su sastavljali krevete i pospremali radujuci se mraku kako bi uskocili i namjestili se u jedin o mjesto u kojem se ovdje mozes ugrijati- krevet.

Pozdrav,
Ivona